Révolution nationale

Antisemitska propagandna izložba "Židov i Francuska" u Parizu, rujan 1941. godine.

Révolution nationale (srpskohrvatski: Nacionalna revolucija) je naziv za službeni ideološki program Višijevske Francuske, kolaboracionističke države uspostavljene u srpnju 1940. godine koju je predvodio maršal Philippe Pétain. Ideologija Višijevske Francuske kombinirala je fašističke ideale s onima francuske krajnje desnice, a za provedbu je bila zadužena "krizna vlada" rođena iz francuskog poraza od Trećeg Reicha. Osnove ove ideologije bile su:

  • Sjedinjenje egzekutive i legislative u liku jedne osobe (nacrti ustava nastali u Višijevskoj Francuskoj dali su, prema njegovoj vlastitoj izjavi, Pétainu "više ovlasti nego što ih je imao Louis XIV")
  • Antiparlamentarizam i odbijanje višestranačja
  • Kult ličnosti (maršalov lik bio je sveprisutan u javnoj sferi, a pjesma napisana u njegovu čast Maréchal, nous voilà !, postala je neslužbena državna himna)
  • Korporativizam
  • Stigmatizacija onih koje se smatralo odgovornima za francuski poraz (posebice izraženo na Riomskom procesu)
  • Državni antisemitizam
  • "Organicizam" i odbacivanje klasne borbe
  • Poticanje tradicionalnih vrijednosti
  • Odbacivanje kulturološkog modernizma te intelektualne i urbane elite

Zanimljivo je primijetiti kako Treći Reich nije nametnuo ovakvu politiku Francuskoj, već ih je režim u Vichyju dobrovoljno sprovodio u sklopu "Nacionalne revolucije". Dapače, Reich se tokom prve dvije godine od pada Francuske malo petljao u unutrašnje poslove Višijevske vlade. Nedugo nakon uspostave ove politike, Višijevska vlada je započela provođenje mjera protiv "nepoželjnih", odnosno Židova, imigranata, masona i komunista. Progon ovih četiriju skupina potaknut je idejom Charlesa Maurrasa o "internim neprijateljima" i "Anti-Francuskoj". Režim je progonio i Rome, homoseksualce i ljevičare općenito.

Višijevski režim nastojao je imitirati i nacističku rasnu politiku, promovirajući "francusku rasu" na raznim poljima, uključujući i sport, gdje se favorizirao amaterizam ispred profesionalnog sporta. Među sportašima koji su pružili podršku režimu bio je i slavni tenisač Jean Borotra. Ipak, rasna politika nikada nije išla toliko daleko da bi dostigla eugeničku politiku Trećeg Reicha, unatoč činjenici da su neke ideje, koje je zagovarao nobelovac Alexis Carrel, realizirane.